Heiner Müller
(untitled) in the mirror my sliced-open body separated in the middle by the operation which saved my life what for for a child a woman a late work learning to live with the half machine breathing eating forbidden the question what for which falls too lightly from the lips death is what’s simple any idiot can die 28.10.1994.
Translation: Dennis Redmond
pretpremijera: 07.10. u 22h
premijera: 09.10.u 20h
reprize: 11, 12, 27 i 28. 10 u 20h
Zagrebačko kazalište mladih
Aerodrom Tegel poznat je po heksagonalnoj zgradi terminala koja kruži oko otvorenog prostora u sredini – što maksimalno skraćuje prolazak od aviona, preko podizanja prtljage i carinske kontrole do taksija ili autobusa. Aerodromska zgrada podijeljena je na tri razine. Terminal A zauzima cijeli prvi kat i služi kao dolazni terminal. Uz prostore za dolazak i dočekivanje putnika na raspolaganju je nekoliko kafića, informacijski pult i prodavaonica koja je na mapi označena malim simbolima knjige, lule i poklona. U samom centru terminala A smješten je VIP salon označen simbolom čovjeka koji sjedi ležerno prekriženih nogu dok mu iznad glave lebde slova VIP. Dodatni VIP salon nalazi se na drugom katu zgrade, ali je označeno da se do njega može samo ako je tako naznačeno na putnikovoj karti. Izlazi od 1 do 15 rezervirani su za terminal A. Prizemni terminal A mjesto je odlaska.
Boje u tlocrtnom rasporedu upućuju smjer kojim se treba kretati. Od hladne prema toploj. Od tamno plave prema narančastoj.
Uz dva glavna terminala A postoje još terminali B, C i D. Svaki od njih predstavlja terminal A u malom sa svom potrebnom infrastrukturom. Terminali B, C i D nemaju VIP salona. Gledano iz tlocrta, nemoguće je predvidjeti hijerarhijsku piramidalnu strukturu koja se otkriva u vanjskoj formi zgrade.
Izlazi su raspoređeni ovisno strani svijeta prema kojoj se putuje. Izlaz D4 nalazi se na samom kraju aerodromskog kompleksa.
Arhitektura bescarinske zone aerodroma ne razlikuje se bitno od ostatka aerodromskog kompleksa. Funkcionalno i ugodno ispred lijepog i estetskog. Prostor je velik. Krovna konstrukcija otvorena. Debljina stupova otkriva komplicirani sustav prijenosa težine. Kao svod gotičke katedrale. U dijelu stupa gdje mu je promjer najširi postavljene su klupe za sjedenje. Koševi za smeće uza zid. Prozori su veliki i ravnomjerno osvjetljavaju prostoriju. Ono što piše u vodiču po Tegelu, laž je. Heksagonalno organiziran prostor ne štedi vrijeme.
Jedino ćeš tako uspješno obaviti zadatak.
Lice ti je mrtvački ozbiljno. Hladno.
Potplati tvojih cipela odjekuju po betonskoj podlozi perona. Dolazi
podzemni vagon koji će te odvesti do zračne luke.
Ulaziš u vagon.
Trudiš se ostati neprimjetan.
U vagonu podzemne željeznice NIKADA NE MOŽEŠ BITI daleko od drugih. — Goran Ferčec Pismo Heineru M.
Prvog dana kad si stigao ovamo, pojma nisi imao što se od tebe očekuje. Pomislio si da si na krivome mjestu. Misao da si se greškom našao na ovome mjestu potakla te da osjetiš odgovornost i pronađeš razlog zbog kojeg si se našao na ovome mjestu. Razlog veći od ovog koji ti trenutno pada na pamet.
Festival srednjeeuropskih pisaca. Trajao je pet radnih dana. Od ponedjeljka do petka. Tvoja je uloga bila mala, nezamjetna, ali bio si potreban zbog prosjeka. Nitko te nije prepoznao. Oni koji su znali tvoje romane, nisu prepoznali tvoje lice. Oni koji su prepoznali tvoje lice, nisu mogli sjetiti se odakle te poznaju. Ispalo je da prijevodi tvojih romana ne izgledaju kao tvoji. Ko da te izdao jezik i onemogućio da ljudi koji prolaze kongresnom salom povežu naslovnice tvojih knjiga s tvojim licem. Ili tvoje lice s tim knjigama ili s bilo kojom knjigom predstavljenom u katalogu.
Ipak, pri svakom mimoilaženju pozdravljali su te kimanjem glave, pogledom punim poštovanja i začinjenim intelektualnim smiješkom. Onim koji ne otkriva zube i koji sadržava suzdržani oprez jednog člana iskusne demokracije. Učinilo ti se da znaju o tebi više no što sam o sebi znaš. Ili su te samo sažaljevali zbog pogreške koja se dogodila prvog dana a koju ti još uvijek pokušavaš shvatiti kao logičku pogrešku.
Premda ti se čini da je pogreška zapravo uvijek želja da djelovanje još nakratko zadržiš u vlastitom tijelu, za sebe.
Od trenutka kad napustiš sobu, svaki tvoj korak u potpunosti je proračunat. Nema suvišnih gesti. Nema zabušavanja. Nema nepotrebne mimike koja bi otkrila razočaranje. Ili tugu.
Hodnici hotela osigurani su videokamerama. Na kraju svakog hodnika nalazi se jedno riblje oko. Kamera za nadzor koja prati svaki tvoj korak, svaku tvoju gestu. Potrudit ćeš se da oni ne primijete da si ti primijetio njih.
Nalaziš se na 6. katu hotela s 3 zvjezdice u dijelu grada koji se nakon pedeset godina podjela i ujedinjena nikada više nije oporavio kao njegova zapadna polovica.
U sobi broj 304 kao posljednjem utočištu razumnoga svijeta koji još može potaknuti osjećaj uvjerenja da tvoje bivanje ovdje ima nekakvog smisla.
Nekakvog smisla.
Dan je tvog povratka.
Kad bi netko znao da si tu, potpuno otvoren utjecaju. Još snen. Prije no što se potpuno posvetiš zadatku. Sumanutoj DIVERZIJI koju planiraš. Mjesecima već razvijaš plan. Sada je započelo odbrojavanje koje će povratak učiniti velikim poput otkrića Amerike.
DIVERZIJA. Izgovorio si je. Jutros prvi put. Sanjao si tu riječ. Kako svijetli u mraku. Treperi u nekoj idiličnoj sceni mračne pustoši poput neona. Jedna jedina riječ. Kao putokaz.
Miran si. Nema mjesta panici.
